| Chapter 16 |
1 | Job progovori i reče:
|
2 | "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!
|
3 | Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?
|
4 | I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;
|
5 | i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.
|
6 | Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?
|
7 | Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.
|
8 | Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.
|
9 | Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,
|
10 | prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.
|
11 | Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.
|
12 | Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.
|
13 | Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.
|
14 | Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.
|
15 | Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.
|
16 | Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
|
17 | A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.
|
18 | O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.
|
19 | Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.
|
20 | Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:
|
21 | o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.
|
22 | No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.
|